Usporavanje

Posljednjih godina  živim u neprestanoj unutarnjoj borbi. Naime, moje slike, ili ono što njima pokušavam dosegnuti, zahtijevaju sve više vremena. Mislim da razlog ne treba tražiti u tome što starim i postajem općenito sporiji. Nego se u slikama množe detalji, a način na koji slikam, to bezbrojno premazivanje jednog te istog mjesta na slici lazurom da bih dobio željenu prisutnost i gustoću naslikanog uzima sate i sate, koji nekako neprimjetno prolaze. Sjedeći danima pred istom slikom, zarobljen jednim jedinim detaljem, često pomišljam kako bih trebao ubrzati svoj slikarski postupak, biti produktivniji, raditi primjerenije dobu u kojemu se sve odvija sumanutom brzinom i u kojemu – avaj – ionako nitko neće imati ni strpljenja ni koncentracije da se upusti u promatranje moje slike sa staromodnim, sporim užitkom. Zapravo sam se sâm doveo u tu – klopku, kako mi se ponekad čini. Dopuštao sam da me pri odabiru motiva vode životne okolnosti, umjesto kakva plana ili sistema. Kad međutim pogledam to što sam naslikao, vidim da je baš tako i trebalo biti naslikano. Radi energije, radi atmosfere, radi svega što sam svjesno i nesvjesno htio postići svakom od tih slika. Budući da (dosada) nisam iznašao patent koji bi mi omogućio da slikam brzo i jednostavno, a da pritom budem i zadovoljan naslikanim, nakraju uvjek ponizno prihvatim da je taj spori i tegobni način koji me katkad frustrira upravo moj osobni, prepoznatljivi način. Zato sam odlučio da slike nastale posljednjih godina prikažem pod naslovom »Usporavanje«.