Tulum u podzemnom svijetu

Htio sam u svojem ateljeu prirediti tulum pod naslovom »Podzemni svijet«. Zamislio sam da prostor bude osvijetljen ultraljubičastim, takozvanim »crnim« svjetlom. Na zidovima crteži ugljenom na papiru, čije bjeline pod UV-osvjetljenjem zrače neprirodnim plavičastim sjajem. Crteži su trebali biti kopije slika starih majstora koje prikazuju scene iz podzemnog svijeta grčke mitologije. Zamišljao sam kako gosti, za tu prigodu odjeveni samo u propisano bijelo ili crno, poput svjetlucavih duhova tumaraju ateljeom u maglici duhanskog dima. Po sebi je to zapravo banalan prizor, kao iz kakvog  kluba ili diska, ali činilo mi se da bi ipak mogao imati nešto mistično.

Kad sam počeo raditi na prvom crtežu, uvidio sam međutim da sam, premda umišljam da sam nakupio dovoljno iskustva u svojem poslu, još uvijek djetinjasto naivan. Vrijeme koje je trebalo uložiti u izradu vjerne kopije pomicalo je naime termin planiranog tuluma sve dalje u neodređenu budućnost. A i želja da ga priredim polako je jenjavala. Ipak sam nastavio raditi, unatoč osjećaju da činim nešto posve apsurdno. Zašto zaboga trošim vrijeme na nekakve kopije? Da bi mi netko nadjenuo nadimak »Rembrandt«? I stoji li koncept ako tuluma ne bude? Pritom znam da bi »pravi profi-umjetnik« prepustio taj mukotrpni posao nekome drugom, a sâm se posvetio pametnijem poslu.

No kako je rad na kopijama tekao, tako je u meni rasla stanovita radost zbog toga što moj pothvat nije imao nikakva smisla ni svrhe. A osim toga se nisam htio odreći užitka: kao prvo u crtanju ugljenom, a kao drugo u postupnom »ulaženju« u orginalno djelo koje mi je služilo kao predložak. Na kraju krajeva, to je iskustvo ipak bilo poput silaska u podzemni svijet – ako već ne razuzdan tulum, onda ipak neka vrst druženja s onima koji više ne kroče Zemljom.